U malenom slovenačkom gradu Ljutomeru živeo je početkom dvadesetog stoleća čudan svat, advokat, odvjetnik, bilježnik Karl Grossmann. Koji odvjetao je i bilježio što je trebalo, ali je usput silno mnogo fotografisao, po vlastitoj obitelji i po okolini, postavljao je diletantske predstave, učestvovao u radu vatrogasnog društva, kao član udruge Sokol bacao se na tjelovježbe, vajao je, izradjivao collage od koječega, tako što je raznorazne predmetiće trpao u posebne kutije kako je pola veka kasnije ovo radio Cornell. Jednom rečju, bio je to skoro lud čovek, zanesen mnogobrojnim uprizorenjima u okviru svakodnevnog života, bivajući neuporedivo više “artist” neko advokat i odvjetnik. Tako su za njim (a živeo je od 1864. do 1929.) ostali nebrojeni snimci vlastite dece i drugih članova obitelji, uvek uslikanih uz kojekakve artificijelne pojedinosti, školjke, skulpture, cveće i ogledala, ostali su pokušaji u “skulpturi”, mahom izrađivanoj krhkim i nepostojanim materijalima, ostala je, napokon legenda o jednom od prvotnih naših konceptualnih umetnika, ako bi se moglo reći.